„Ležala sam na svom krevetu, pomirena s neizbježnim, kad se bol napokon pojavila nakon nekoliko minuta.
To bi me posve onesposobilo, taj osjećaj da mi je golema rupa probijena kroz grudi, ostavljajući me bez najvitalnijih organa i ostavljajući raskidane, nezarasle rane po rubovima, koje i dalje peku i bole, usprkos vremenu koje je prošlo. Razumski sam znala da su mi pluća zacijelo i dalje sasvim u redu, a svejedno sam lovila dah, a u glavi mi se vrtjelo kao da nemam nikakve koristi od cijeloga tog truda.Srce mi je također zacijelo tuklo, ali nisam čula otkucaje u ušima; činilo mi se da su mi ruke modre od hladnoće. Sklupčala sam se u sebi i obuhvatila se čvrsto oko rebara da se ne raspadnem.“
Ulomak iz romana Mladi Mjesec, spisateljice Stephenie Meyer
Posljednjih dana osjećam se kao da se raspadam na komadiće, kao da svijet više nije isti bez Njega, kao da sam se u najkraće mogućem roku promijenila do srži...I dalje se smijem i zračim pozitivnom energijom oko sebe, ali duša mi zacijelo nije više u jednom cjelovitom komadu. Kad bih barem mogla proviriti unutra, i vidjeti njenu boju...Da li je još uvijek ista, ili je možda potpuno nestala i ostavila za sobom samo prostor natopljen crninom?Jeli to moguće?
Ne, tada bih zacijelo izgubila sebe...A ja sam još uvijek tu. Nigdje nisam nestala, i dalje mi srce poručuje da vrijeme nije stalo, svojim tupim otkucajima. I zahvalna sam na tome. Želim i dalje biti smrtnik, čijem biću može presuditi samo vrijeme. Premda se nešto promijenilo-u mom životu nema više Njega...Kao novorođenče, ponovo moram naučiti udisati zrak punim plućima...Uzimam si pravo na novi početak, novi život u kojem će On biti samo uspomena, silom istjerana, i prognana daleko od mene, čiji će lice biti samo obris u tami...
Ponekad se ljutim na sebe što sam dopustila neznancu da mi uđe u srce. I dalje ne shvaćam kako...Nije mi bio ni prijatelj ni poznanik, nisam mogla znati koliko je njegov pogled u biti opasan. Netko je jednom rekao da se uči na vlastitim greškama no, koliko se silno trudila, ne uspijevam razabrati svoje pogreške, ne shvaćam gdje sam toliko pogriješila da sam zaslužila ovakvu ranu u grudima, koja peče na svaki spomen Njegova imena. Zbilja nije lako, možda sam se sama povrijedila misleći suprotno...I dalje mi nije jasno...
Ali očito, kada ti jednom život oduzme nešto što ti je predstavljalo toliku vrijednost, preostaje još samo jedna mogućnost. Samo jedan pametni izbor. NASTAVITI živjeti, i ne osvrtati se preko ramena, u toliko blisku prošlost. Jer rana u grudima je još uvijek otvorena, i svaki okret može biti koban...
Na ovome blogu ću pisat svoja mišljenja i stavove o temi koja mi prva padne na pamet, a možda se jednom odlučim i objavit pjesme i sastave koje najčešće pišem dok mi je raspoloženje-Bože me sačuvaj! U biti, pišem na takav način da su većina mojih postova upravo sastavi o kojima pričam...Valjda mi je tako dok se bezuspješno zavaravam, lakše prihvatiti činjenicu da sam dala priliku i drugima da pročitaju nekakav moj tekst u obliku pjesničkog izražaja, što je inače vrlo teško...
Ovaj blog-vjerovatno već treći koji, nadam se, neće biti izbrisan kao preostala dva, je nastao po VELIKIM utjecajem jedne osobe. Ona je moja najbolja prijateljica, u blogovskom svijetu poznatija kao Death. Pa eto, pomogla mi je oko svega ovoga, stoga ne bi bilo fer da je preskočim.
Ako vam se moj blog sviđa, ostavite pokoji komentar, u slučaju da želite naravno!To bi valjda bilo sve, ostalo će biti rečeno u postovima...Pozz svima...
Ako sam ikako i htjela ostati anonimna u ovom blogovskom svijetu, moja najdraža Death je tu mogućnost pretvorila u nemogućnost. Prošvrljate li po njenom blogu, vidjeti ćete da često piše o meni. Zovem se Petra, i nešto najdraže što volim raditi, a tome svjedoči i ovaj blog, je pisati. Pišem razne pjesme, no još nijedna nije doživjela "svjetlo bloga" zato što je to više posvećeno mojoj duši; volim pisati i sastave od kojih će većina njih, za razliku od moje poezije, završiti na ovome blogu u najjednostavnijem obliku-postovima.
Napokon, kao i svi, imam jednu ovisnost, koju bih istaknula kao najvažniju od svih drugih-OBOŽAVAM ČITATI KNJIGE. Iako su knjige nešto prekrasno, gotovo je teško naći vršnjaka koji dijeli isto mišljenje sa mnom, što me ponekad smeta. No smatram da svatko ima svoja mišljenja i stavove koji nam omogućavaju da svaki pojedinac promatra svijet na sebi svojstven, subjektivni način. I to je u redu, naposlijetku, bilo bi loše da smo svi jednaki. Trenutačno pokušavam naći inspiraciju, a ako je pronađem, možda se okušam i ja u pisanju knjige. Možda...
Što se tiče glazbe, slušam, pa gotovo sve. To je uglavnom promjenjivo, usporedno s mojim raspoloženjem. Nemam više ideja što bih napisala. Nadam se da je ovo bilo dovoljno za početak, ostatak će vjerovatno otkriti postovi, jer ipak, teško je sakriti svoj karakter...Pusa..
SAMO JEDNA MALA OBAVIJEST: svim metalcima, gotičarima, ili onima koji samo vole mračnije dizajne od uobičajenih, a ako i dalje nisu uspjeli naći idealni, neka posjete blog sa dizajnima na kojem sam i ja uspjela naći predložak za sebe. Naposlijetku, nema mnogo blogova sa dizajnima koji su posvećeni isključivo njima...
